Danica Bogojević: „Možda istoriju pišu pobednici, ali...”
Danica Bogojević, pobednica konkursa Vrata knjige 2016. sa romanom Tajna iskre, otvorila je novo poglavlje u književnosti uopšte, i neobičan pristup stvaranju u žanrovskoj knjiženosti. O proučavanju istorije, slovena, neobičnih ličnosti, hrama u Retri otkriva tajne čitaocima NET knjižare...
1. Danas se mnogi žale da nemaju vremena da čitaju, a kako si ti pronašla vreme da pišeš i istražuješ?
- Iskreno, vreme koje posvetim radu na svakom novom romanu, uskratim najviše svojoj porodici i prijateljima. I jako sam im zahvalna na podršci i razumevanju. Sa druge strane, zaista nemam dovoljno vremena da pročitam sve ono što bih želela, da odgledam sve filmove i serije o kojima moje okruženje priča. Pisanje je definitivno usamljenički posao, ogromna žrtva ali i nešto što mene veoma ispunjava.
2. Kada sepiše o davnoj prošlosti odakle dolaze informacije, i ispričaj nam kako si se zainteresovala i uvela u priču hram u Retri?
- Za Retrane i njihov hram znam jako dugo, u slobodno vreme volim da čitam i istražujem daleku prošlost . I čitam bukvalno sve do čega dođem, od narodnih pesama i priča, preko istorijskih studija, religijskih studija, hronike... Mada iskreno nikada nisam razmišljala o tome da napišem roman sa slovenskom tematikom. Ali desilo se to da sam poželela da napišem roman o ratu u čijem će središtu zbivanja biti boginja života i setila sam se da sam negde pročitala da su baš Retrani imali jedan takav ratni barjak. Tako se nametnula slovenska tema. Potom sam krenula ozbiljno da istaržujem stare hronike, zapise i knjige. To istraživanje me je spojilo sa grofom Janom Potockim i njegovom potragom za Retrom. Mislim da je taj "susret" zapravo i trenutak rođenja ovog romana. I iskreno koliko god to lucidno zvučalo, dok sam istraživala i pisala, nisam se mogla oteti utisku da je cela ova priča čekala baš mene da je ispričam. I veoma se radujem što je konačno pred čitaocima.
3. Ličnosti iz savremenog doba u romanu “Tajna Iskre“ sasvim liče na ljude koje susrećemo. Ima li tu stvarnih ličnosti?
-
Stvarnih ličnosti nema, ali ima stvarnih događaja. Ipak činjenica da
su svi ti likovi projekcije svih ljudi sa kojima delim svoju prošlost i
sadašnjost. Kada pišete o nekom teškom istorijskom momentu, što na
primer raspad SFRJ definitivno jeste, veoma je teško razdvojiti fikciju
od stvarnosti i svojih sećanja i impresija. Likovi iz tog dela romana
deluju nam tako stvarno, zato što smo to zapravo mi. I verujem da će se
mnogi čitaoci u njima prepoznati. I naravno, jedini stvaran lik iz tog
dela romana je Krlj. On zaista postoji, bez obzira što se neki od nas
prave da ga ne čuju i ignorišu ga.
4. Koliko slovensko pitanje i istorija imaju značaja za nas i naš identitet?
-
Smatram da je samo poznavanje istorije jedan od preduslova
razumevanja sadašnjosti. Ali svedoci smo činjenica da se veoma često baš
ta istorija zloupotreblajava. Ovo je veoma osteljivo pitanje, na koje
nemam kratak odgovor tako da ću ovde samo navesti rečenicu iz Tajne
Iskre: „Možda istoriju pišu pobednici, ali je svakako oni što žele
pobediti moraju povremeno i prekrojiti. Čuvajte se onih koji vašu
gladnu sadašnjost pokušavaju nahraniti pričama o herojskoj prošlosti. Ne
uzimajte zalud imena predaka, nit prisvajajte njihove snove i borbe,
jer tek kad uspete razumeti sebe, znaćete šta sanjate i za šta da se
borite, a onda kad sve snove ispunite i sve borbe okončate bićete
nagrađeni spoznajom istine, iste one istine koju su i vaši preci
poznavali.?
5. Kako si se osećala kada si proglašena pobednicom konkursa?
-
Bila sam zbunjena, ali jako srećna. Rad na ovom rukopisu sam završila
još 2011. godine i veoma dugo čekam na izdavača koji će u njemu videti
vrednosti koje ja vidim. Zahvalna sam Portalibrisu i urednici
Dubravki, jer je roman na kraju ugledao svetlost dana u svom prvobitnom
obliku, onako kako sam ja to zamislila. Za mene kao umetnika, je to bilo
najvažnije.
6. Koliko je zahtevno danas biti pisac?
-
Pisci danas u našoj zemlji su zapravo čudaci koji troše svoje dragoceno
vreme radeći nešto za šta verovatno nikada neće imati odgovarajuću
društevnu i materijalnu satisfakciju. Ali su istovremeno i oni koji
znaju da na ovome svetu postoji nešto iznad materijalnih zadovoljstava,
nešto u nama što traži da bude zadovoljeno lepotom i smislom. Za mene
je pisanje hobi a istovremeno i bit mog postojanja. Kada se bavite bilo
kojom vrstom umetnosti ona zapravo postane vaša karakterna osobina. Eto,
ja sam pisac.
7. Da li kao spisatejica imaš podršku kolega jačeg pola, ili ti nije baš lako u svetu žanrovske književnosti?
-
Moram se pohvaliti da sam veoma lepo prihvaćena od strane svojih
kolega, i mislim da to nema baš veze sa polom. Pisci fantastike u Srbiji
se zaista međusobno druže, prijatelji su. Jako je lep osećaj sedeti sa
svim tim talentovanim i mudrim osobama , razmenjivati nova saznanja i
ideje. Njihovi saveti i kritike su mi uvek dobrodošli, pre svega što je
to jedna neobična družina u kojoj nema mesta sujeti i ulagivanju.
8. Kada se upoznaješ sa čitaocima, da li imaš potrebu da ih uvedeš u svet knjige – šta im ispričaš?
-
Volim da im pričam o Retri. O gradu na obali jezera, na devet
brežuljaka koji su spojeni mostovima jer se bregovi u određenom delu
godine pretvaraju u ostrva usled izlivanja jezera. Uglavnom svi znaju za
hram u Arkoni. A Retra je bila centar baltičkih slovena par vekova pre
Arkone. Volim i da pričam o grofu Janu Potockom, njegovom književnom
radu, naučnim radovima na polju slavistike i etnologije, o tome kako je
kao Malteški vitez bio na brodu koji su napali pirati. Ljudi se začude
kada shvate da se to zapravo sve dogodilo i da je zaista sve postojalo.
9. Ko su tvoji omiljeni likovi iz romana?
- Stari
retranski žrec Iskrislav, kao mudrac jedne isčezle priče; Valdo kao
svedok sveslonevske kontradiktornosti i dečak Strahinja kao mudrac naše
budućnosti. Na lik Koste Zeca i njegovu borbu sa samim sobom i potragu
za verom i dobrotom, sam posebno ponosna. To su sve likovi kojima sam
ja udahnula život na ovim stranicama. Od ličnosti koje su stvarale našu
prošlost a pominjem ih u ovom romanu najdraži mi je grof Potocki. Jedna
bezvremena ličnost, neverovatna osoba, mudrac i misitik, ratnik i pisac.
Prosto je neverovatno šta je on sve stigao da uradi za vreme svog
života.
10. Kao kod Miloša Petkovića i Dejana Stojiljkovića
ima i kod tebe u romanu elemenata vampirizma. Šta je tebi intrigantno u
toj temi?
- Ne intrigira mene tema vampirizma, mene su
zaintereovale različite verzije smtri Grofa Potockog. Prema jednoj od
njih, on je zapravo izvršio samoubistvo koristeći ukras sa svog
čajnika, srebrnu jagodu kao metak. Naime, veruje se da je on pred kraj
svog života bio čvrsto ubeđen u to da je postao vukodlak. I ja taj
njegov čin vidim kao očajnički pokušaj da zaštiti drage ljude iz njegove
okoline tog svog likantripskog obličja. Svidela mi se ideja da posle
velikog životnog neuspeha i pada njegove voljenje Kraljevine Poljske, on
simbolično postaje neko drugi, ni čovek ni zver,i da taj čovek rešava
da ubije tu zver po cenu toga da ubije i samog sebe. Mislim da su mnoge
stvarne istorijske ličnost, simbolično bile u njegovoj situaciji. Pa i
cela istorija je borba onog životinjskog i čovečnog u nama.
11. Saznali smo da već postoji tvoj novi rukopis. Kakvi su ti dalji planovi i želje?
-
Da, imam završen sledeći rukopis, njega sam završila pre par godina,
ali je morao strpljivo čekati da se prvo objavi Tajna Iskre. To je
priča o Solunskom frontu, prijateljstvu, sreći i potrazi za skrivenim
blagom hajdučke družine Pop Martina i Valček Vojvode, i o jednoj
kornjači. Nadam se da će se taj roman u narednih godinu dana naći pred
čitaocima. Zacrtala sam sebi i plan da u toku ove godine završim
jedan drugi rukpis na kome radim već duže vreme, a koji će pred čitaoce
žanrovske književnosti doneti jednu do sada neobrađenu i neočekivanu
temu. Ali ne bih sad ništa više otkrivala.